Politika cena kao faktor optimizacije funkcionisanja elektroenergetskog sistema


PROMENE U ELEKTROPRIVREDI I NJIHOV UTICAJ NA NEKE OSNOVNE PARAMETRE KOJI SU OD ZNAčAJA ZA FORMIRANJE CENA ELEKTRIčNE ENERGIJE 1.16Donošenje investicionih odluka i izbor tehnologija i pogonskog go



Yüklə 1,2 Mb.
səhifə16/30
tarix26.10.2017
ölçüsü1,2 Mb.
#14748
1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   ...   30

5.

PROMENE U ELEKTROPRIVREDI I NJIHOV UTICAJ NA NEKE OSNOVNE PARAMETRE KOJI SU OD ZNAčAJA ZA FORMIRANJE CENA ELEKTRIčNE ENERGIJE

1.16Donošenje investicionih odluka i izbor tehnologija i pogonskog goriva


Izbor pogonskog goriva kao i način donošenja investicionih odluka u velikoj meri utiču na visinu troškova, pa samim tim i na nivo cene električne energije. U ovom poglavlju istražićemo uticaj organizacionih, vlasničkih i regulatornih modela na izbor goriva i donošenje odluka o investicijama u elektroenergetskom sistemu.

Glavni faktori na osnovu kojih se donose odluke vezane za investiciona ulaganja i izbor goriva su pre svega tehno-ekonomskog karaktera, a zavise i od raspoloživosti energenata, pouzdanosti snabdevanja kao i od njihovog uticaja na ekologiju. Sa promenama koje su nastale na tržištu električne energije u smislu uvođenja konkurencije i sve veće zastupljenosti privatnog sektora, normalno je da su i neki drugi elementi kao što su kvalitet usluga, tehnološka i informativna osnova, budžetska ograničenja i slično, dobili na specifičnoj težini i počeli u značajnijoj meri da utiču na opredeljenja prilikom donošenja investicionih odluka. Tradicionalno organizovana preduzeća, najčešće finansijski potpomognuta od strane države, su u prošlosti obično bila orijentisana na velika kapitalna ulaganja u bazne kapacitete sa velikom snagom i visokim časovnim korišćenjem, pri čemu je amortizacioni vek tih ulaganja bio vrlo dugačak. Privatne kompanije (bilo da su one vertikalno integrisane ili ne), pogotovo u uslovima postojanja konkurencije, teže ka manje kapitalno intenzivnim ulaganjem i ka kraćem periodu povraćaja sredstava. Ovakav različiti pristup investicionom ulaganju, ima znatan odraz na izbor tehnologija kao i pogonskog goriva.

Normalno je da svaki investitor preferira ka što većoj sigurnosti ulaganja i što manjem riziku, što mu postojanje monopolske pozicije uz poznavanje regulatornih propisa, u velikoj meri omogućava takvu situaciju. U onoj meri u kojoj se rizik od ulaganja u elektroenergetske kapacitete povećava, što je upravo slučaj kada postoji konkurencija ili kada dolazi do promene regulatornog režima, dolazi i do rasta stopa povraćaja na uložena sredstva, kako bi se kompenzovao povećani rizik. Ukoliko toga ne bi bilo, to bi se drastično odrazilo na raspoloživost kapitala za ulaganje.

Posebno pitanje koje se javlja u uslovima kada dolazi do privatizacije elektroenergetike i/ili do njenog restruktuiranja vezano je za izbor goriva i pouzdanost njegovih isporuka. Naime, u takvim uslovima, mogućnost države da utiče na njegov izbor takođe doživljava promene.

U velikom broju zemalja, elektroprivreda je korišćena od strane države kao instrument za obezbeđenje određenih ekonomskih stimulansa, otvaranje novih radnih mesta, zaštitu pojedinih kategorija potrošača, kao i za ostvarenje niza drugih javnih ciljeva. Kao deo takve strategije, država je neretko tražila od elektroprivrednih preduzeća da koriste raspoložive energente u okviru nacionalnih granica, pa makar je njihovo korišćenje bilo i nerentabilno, direktno ili indirektno je uticala na izbor tehnologije i opreme, koja je često bila u suprotnosti sa prethodnim opredeljenjem oko izbora goriva, ili je pospešivala odnosno zaustavljala određena investiciona ulaganja (nuklearne elektrane). U situaciji kada dolazi do promena u elektroprivrednom okruženju, i kada konkurencija i transfer sredstava u privatne ruke postaje sve dominantniji, takve intervencije od strane države su u velikoj meri ograničene i doživljavaju promene.

1.16.1Faktori koji utiču na donošenje investicionih odluka


Izbor alternativnih proizvodnih kapaciteta zavisi od raspoloživosti pogonskog goriva i njihovih konkurentskih odnosa na tržištu, strukture troškova (odnos između kapitalnih troškova, troškova održavanja i troškova goriva), karakteristika proizvodne tehnologije (faktor korišćenja, termička efikasnost, životni vek opreme) i diskontne stope koja odražava rizik ulaganja u ovu oblast.

1.16.1.1Troškovi


Glavni elemenati kapitalnih troškova uključuju inicijalne investicije, kamate za vreme perioda izgradnje, i troškove zatvaranja elektrane (pogotovo značajni kod nuklearnih elektrana). Na osnovu podataka iz najnovije studije stručnjaka IEA i NEA (1993)28, može se sagledati veličina kapitalnih troškova izgradnje elektrana do 2000 godine u 22 zemlje članice izražene u US $ iz 1991.godin29. Veličina kapitalnih troškova varira značajno od zemlje do zemlje, i ona u najvećoj meri zavisi od izbora goriva i tehnologije. Najveća odstupanja su primećena kod nuklearnih elektrana, i to uglavnom zbog različite dužine trajanja njihove izgradnje kao i zbog različitih tehnologija koje su korišćene. Raspon kapitalnih troškova NE se kreće od 1200 $/kW - 2900 $/kW, sa medijanom od 1780 $/kW. Kod termoelektrana na ugalj, kapitalni troškovi se kreću u rasponu od 800 - 1800 $/kW, sa medijanom od 1200 $/kW. Podaci za TE se odnose na različite primenjene tehnologije i u zavisnosti od zakonodavstva pojedinih zemalja oni uključuju ili isključuju investicione troškove za zaštitu čovekove sredine. Kod termoelektrana na gas, ovi troškovi su od 400 - 1200 $/kW sa medijanom od 650 $/kW. U studiji su dati i podaci za jedan mali broj elektrana na obnovljive izvore čiji kapitalni troškovi se kreću od 930 $/kW za elektrane na vetar pa do 4130 $/kW za mini hidroelektrane.

Značajan elemenat u strukturi troškova svake termoelektrane predstavljaju troškovi goriva. Kako ovi troškovi predstavljaju varijabilnu komponentu, to u zavisnosti od njihove veličine, elektrane bivaju angažovane od strane dispečera. Tokom vremena uspostavlja se određeni stepen do koga se pojedine elektrane koriste (faktor korišćenja ili časovno korišćenje elektrana - load factor), i on u velikoj meri opredeljuje ekonomiju pojedine elektrane. Otuda, tekući i budući troškovi goriva po kWh predstavljaju ključan elemenat svake investicione odluke. Pri tome, iz strategijskih razloga, zbog mogućih poremećaja u ceni kao i raspoloživosti pojedinih energenata, mora se voditi računa o diversifikovanosti kapaciteta. Iskustvo sa naftom dovoljno ukazuje na ovu potrebu.

Troškovi goriva kod nuklearnih elektrana kao i kod termoelektrana na ugalj učestvuju sa manjim procentom u ukupnim troškovima proizvodnje električne energije, što je između ostalog i glavni razlog što se ove elektrane koriste za tzv. osnovno opterećenje - base load. Na osnovu podataka iz navedene studije, pri diskontnoj stopi od 10%, troškovi gasa učestvuju sa 65% u ukupnim proizvodnim troškovima, nuklearnog goriva sa oko 15% a uglja oko 40%u ukupnim troškovima proizvedene električne energije tokom životnog veka elektrane.

Operativni troškovi i troškovi održavanja predstavljaju relativno predvidiv elemenat ukupnih troškova. Iako ovi troškovi mogu da rastu tokom životnog veka elektrane, oni to čine po predvidivoj progresiji, pogotovu ako je reč o tehnologijama koje su duže vreme u upotrebi. Izvesne tehnologije koje su novijeg datuma, kao što su CCGT i one koje se koriste kod obnovljivih izvora energije, nemaju tu pogodnost, pošto ne postoji dovoljno iskustvo u njihovom korišćenju. Za razliku od njih, kod nuklearnih elektrana troškovi održavanja beleže takvu progresiju u poslednjih nekoliko godina, tako da pojedine kompanije u SAD razmišljaju o njihovom prevremenom zatvaranju.

Troškovi zaštite životne sredine predstavljaju sve značajniju stavku u strukturi ukupnih troškova proizvodnje električne energije. Učešće ove kategorije troška u budućnosti će biti sve veće, pošto efekti staklene bašte i kiselih kiša postaju sve uočljiviji, tako da se može očekivati daleko rigoroznija kontrola emisije štetnih materija, pogotovo kod elektrana koje koriste fosilna goriva.

1.16.1.2Tehnološke karakteristike


Dužina perioda izgradnje predstavlja važan elemenat donošenja investicionih odluka. Dugačak investicioni period povlači za sobom veliki broj rizika. Dužina ovog perioda upravo je srazmerna veličini elektrane. Za elektrane na ugalj, period izgradnje se kreće između 4 i 6 godina, za elektrane na gas oko 3 godine dok za nuklearne elektrane ovaj period je između sedam i osam godina, mada u pojedinim zemljama ovaj period je trajao i 15 godina. Elektrane na obnovljive izvore imaju nešto kraći vek izgradnje pošto njihova veličina je uglavnom daleko manja.

Životni vek elektrane je takođe bitan elemenat za ekonomska upoređenja, kao što je to i njihova efikasnost korišćenja. Po podacima iz navedene studije, za konvencionalne elektrane na tečna goriva, gas i ugalj kao i za nuklearne elektrane on se kreće u rasponu od 25 do 40 godina. Period od 30 godina najčešće je u upotrebi, pogotovu ukoliko je rad elektrana praćen i odgovarajućim programom održavanja.

Pored proizvodnje električne energije, elektrane imaju ulogu održavanja normalnog rada prenosne mreže i celokupnog elektroenergetskog sistema. U jednom vertikalno integrisanom sistemu, ova uloga predstavlja sastavni deo proizvodnih i razvojnih planova, dok u uslovima postojanja konkurencije, ona mora da bude predmet posebnih (uglavnom cenovnih) podsticaja kako bi se obezbedio normalan i efikasan rad elektroenergetskog sistema. Daćemo kratak pregled tih ostalih funkcija elektrana:


  • Održavanje konstantnog napona u prenosnoj mreži - postiže se proizvodnjom određene količine reaktivne energije kako bi se obezbedio jedinstven naponski nivo;

  • Održavanje frekvence - količina proizvodnje po jedinici koja je pod direktnom digitalnom kontrolom kako bi se obezbedila konstantna frekvenca u sistemu;

  • Off-peak proizvodnja - angažovanje elektrana u periodima van vršnog opterećenja radi obezbeđenja ekonomičnog rada baznih elektrana (pumpno akumulacione elektrane na primer);

  • Rotirajuća rezerva - iznos raspoložive snage koja je u stanju da se odmah upotrebi;

  • Regulaciona proizvodnja - sposobnost da se obezbedi adekvatna proizvodnja kako bi se izbegla kolebanja u sistemu. Ona podrazumeva takve tehničke karekteristike elektrane koje omogućuju fino podešavanje angažovane snage kako bi se obezbedila ravnoteža između proizvodnje i potrošnje.

  • Black start sposobnost - mogućnost proizvodne jedinice da startuje u uslovima kada je došlo do ispada većih proizvodnih jedinica ili raspada elektroenergetskog sistema. Kapaciteti sa ovom sposobnošću treba da predstavljaju osnovu za ponovno podizanje elektroenergetskog sistema;

Na osnovu svega prethodno navedenog, jasno je da je mrežna usluga koje pružaju elektrane od izuzetne važnosti za funkcionisanje jednog elektroenergetskog sistema, i stoga je bitno da ta njena usluga bude adekvatno i vrednovana, posebno u uslovima postojanja konkurentskog tržišta u proizvodnji električne energije.

U ukupnim razmatranjima oko alternativa za investiciona ulaganja, presudnu ulogu ima tajming, veličina i pouzdanost prihoda od prodaje električne energije. Neizvesnost oko očekivanih stopa rasta potrošnje, može da ima veoma negativne implikacije na obezbeđenje balansa između proizvodnje i potrošnje. Sa kraćim vremenom izgradnje, elektrane na gas mogu ranije da započnu sa proizvodnjom i generišu prihod pre nego što su to u stanju da urade elektrane na ugalj ili nuklearne elektrane čime se ujedno i smanjuje ukupan finansijski rizik. Pored toga, njihova ukupna snaga može ekonomično da se podešava u skladu sa očekivanom potrošnjom, čime se izbegava situacija preizgrađenosti ili nedostatka dovoljnih kapaciteta. Ovo je od posebnog značaja u uslovima postojanja konkurentskog tržišta, tako da i ne čudi da su zemlje koje su dozvolile ovakav vid konkurencije, u poslednjih nekoliko godina imaju strahovitu ekspanziju izgradnje elektrana upravo na gas. Posmatrano na duži rok, ključni faktor kod opredeljivanja za vrstu elektrane je postojanje dovoljne bazne potražnje za električnom energijom koja bi opravdala ulaganja u velike kapacitete sa dugim rokom izgradnje.


1.16.1.3Diskontna stopa


Da bi se prilagodile procene prihoda i troškova (ili drugih stavki koje mogu da imaju novčani izraz) koji se dešavaju u različitim vremenskim periodima, i na taj način se dobile uporedive vrednosti koje bi mogle da posluže za ocenu opravdanosti pojedinih investicionih ulaganja, koristi se diskontna stopa. Postoji veliki broj pristupa izboru diskontne stope koji u najvećoj meri zavise od svrhe investicionog ulaganja. Stoga, utvrđivanje diskontne stope može biti u funkciji željene politike, tako da visoke stope imaju za cilj da podstaknu investiciona ulaganja, dok njihove umerene vrednosti mogu biti uzrokovane namerom da se uspostavi određena harmonija u skladu sa proklamovanim društvenim, ekonomskim ili političkim ciljevima, i takva praksa je više imanentna u situacijama kada postoji državno vlasništvo ili pak kontrolisani monopol nad elektroprivrednom delatnošću. Alternativno, diskontna stopa može da ima ekonomsku ili finansijsku osnovu koja je više karakteristična za uslove kada postoji konkurentsko tržište. Diskontna stopa može da se zasniva na: 1) oportunitetnim troškovima kapitala u periodu investicione aktivnosti koja je određena prihodom koji može potencijalno da se ostvari ukoliko se kapital uloži u neke alternativne delatnosti sa sličnim stepenom rizika; 2) realnim troškovima investicionih fondova ili kamatnom stopom koja se uobičajeno koristi za ulaganja u elektroprivrednu delatnost; 3) društvenoj preferencijalnoj stopi koja odražava značaj investicione aktivnosti za buduće generacije; 4) na miksu nekih prethodno navedenih koncepata.

Diskontna stopa od 10% godišnje ili nešto više se u najvećem broju zemalja koristi za velike investicione projekte od strane privatnih preduzeća u uslovima postojanja konkuretskog okruženja, i ona je zasnovana na oportunitetnim troškovima kapitala za određenu nacionalnu ekonomiju. Prosečna godišnja realna stopa povraćaja na uloženi kapital, se u poslednjih nekoliko godina kretala u rasponu od 9 - 16% godišnje u najvećem broju OECD zemalja. Iskustvo i podaci iz zemalja članica OECD-a ukazuju na to da diskontne stope koje se koriste u drugim industrijskim granama su veće od onih koje se koriste u elektroprivrednoj delatnosti.

Kao ilustracija kretanja stopa povraćaja na angažovani kapital može da nam posluži primer koji je Edison Electric Institute izneo za SAD za 1989.godinu.

Struktura kapitala

Iznos u mlrd. $

Struktura

Stope povraćaja

obične akcije

147.3

42.8

10.11

preferencijalne akcije

25.9

7.6

8.02

pozajmljeni kapital

176.6

49.6

9.02

UKUPNO

349.8

100.0

-

1 Prosečna ostvarena stopa povraćaja u 1989.godini, dok je odobrena stopa iznosila 12,9%

2 Ponderisana prosečna stopa u 1989.godini

Na osnovu ovoga primera možemo da primetimo da su stope povraćaja na angažovani akcionarski kapital veće nego što su na pozajmljena sredstva. Razlog za tako nešto leži upravo u većem stepenu rizika. Naime, kako elektroprivredno preduzeće dividende svojim akcionarima isplaćuje na osnovu ostvarenih rezultata poslovanja, to se ono sučeljava sa daleko većim stepenom rizika i to pre svega sa:



  • Regulatornim rizikom - komisija može da smanji odobrenu stopu povraćaja ispod one koju određuje tržište, kao što može i da neodobri pokriće određenih troškova te na taj način direktno utiče na rezultate poslovanja. Takođe, promenom regulatorne politike i uvođenjem dodatnih obaveza za elektroprivredno preduzeće (pogotovu onih koje se tiču zaštite životne sredine), povećavaju se troškovi, odnosno rizik poslovanja.

  • Ekonomskim rizikom - uspešnost poslovanja pojedinih preduzeća uslovljena je opštim ekonomskim i demografskim činiocima, kao i određenim specifičnostima vezanim za pojedine grane kao što su tehnološki progres i konkurencija.

  • Poslovnim rizikom - tokom svog svakodnevnog poslovanja, elektroprivredna preduzeća su izložena uticaju više sile, promenljivoj hidrologiji, iznenadnim kvarovima, izmenama u obimu i strukturi prodaje usled tehnoloških inovacija i sl.

  • Finansijskim rizikom - ovaj rizik zavisi od ukupnog stepena zaduženosti kao i od strukture duga. U slučajevima kada je on iskazan u više nacionalnih valuta, iznenadne promene intervalutarnih odnosa mogu u velikoj meri da utiče i na rezultate poslovanja.

Za najveći broj tradicionalno vertikalno integrisanih eletroprivrednih preduzeća, njihova monopolska pozicija kao i cenovna regulacija, omogućuje im da umereni rast proizvodnih troškova prenesu na potrošače i da na taj način obezbede zaradu koja bi im omogućila prihvatljivu stopu povraćaja na uložena sredstva. Odsustvo konkurencije, niska cenovna elastičnost potražnje za električnom energijom, značaj koji električna energija ima kao esencijalni proizvod, priroda cenovne regulacije, omogućuje im da investicione rizike koji mogu da se jave, ne snose oni sami već im je pružena mogućnost da je prenesu na potrošače, obveznike poreza ili neku kombinaciju ova dva. U takvim uslovima, prirodno je da elektroprivredne kompanije koriste diskontnu stopu oslobođenu rizika za ocenu vrednosti investicija koja se kreće u rasponu od 3 - 5%, i koja automatski signalizira na to da postoji ili jako državno zaleđe ili monopolska pozicija preduzeća.

Izbor diskontne stope može da ima značajne efekte kod opredeljivanja između alternativnih investicija u kapacitete čiji period izgradnje je različit. Iako podizanje diskontne stope se odražava na rast ukupnih proizvodnih troškova, taj odraz je slabiji kod manje kapitalno intenzivnih opcija koje u principu imaju veće operativne troškove, u odnosu na one opcije koje su kapitalno intenzivnije. Tako na primer, visoke diskontne stope smanjuju troškove ulaganja u TE na gas u poređenju sa TE na ugalj ili nuklearnim elektranama.


1.16.2Izbor goriva


Da bi se obezbedio nesmetan i pouzdan rad elektroenergetskog sistema, neophodno je rešiti i pitanje pouzdanog snabdevanja pogonskim gorivom. Relativna elastičnost protiv naglih promena na energetskom tržištu može se obezbediti diversifikacijom goriva ili orijentacijom na tehnologije koje mogu da koriste različite izvore goriva. Ovakvo opredeljenje pored povećanja pouzdanosti rada elektroenergetskog sistema, može da utiče i na smanjenje troškova oslanjajući se na konkurenciju raznih vidova energenata koji mogu da posluže kao pogonsko gorivo za rad termoelektrana.

Faktori koji opredeljuju korišćenje pojedinih goriva zavise od karakteristika inastalisanih kapaciteta, relativnih varijabilnih troškova, kao i regulatornih ograničenja. Opredeljenje za korišćenje određenih vrsta pogonskog goriva uglavnom je rezultat nacionalnih politika i strategija koje najčešće polaze od toga da ostvare određenu sigurnost u snabdevanju električnom energijom, podstaknu razvoj određenih regiona ili industrija, uravnoteže spoljnotrgovinski bilans, utiču na zagađenje čovekove sredine ili žele da promovišu odnosno destimulišu određene tehnologije i investicije. Iako je ovo najlakše ostvariti u uslovima postojanja državnog vlasništva nad elektroprivredom, to je takođe moguće postići i u uslovima postojanja privatnih elektroprivrednih preduzeća. Tako su na primer Francuska i Japan kroz izgradnju nuklearnih elektrana stimulisali razvoj nuklearnog programa, dok su Engleska i Nemačka uticali na privatna preduzeća da koriste domaći ugalj čija cena je daleko veća od tržišne.

Uvođenje konkurencije i promena vlasništva od javnog ka privatnom, može da se odrazi na položaj proizvođača električne energije u pogledu izbora goriva. Sigurno je da postojanje monopola obezbeđuje odgovarajuću pregovaračku poziciju kod ugovaranja pogonskog goriva. Ukoliko je taj monopol još u državnom vlasništvu, onda su te pozicije još jače. Za male proizvođače električne energije koji međusobno konkurišu na ovom tržištu i koji se trude da troškove goriva svedu na što manju meru, nije u opšte sve jedno da li postoji tržište i za ostale energente ili su oni u određenoj monopolskoj poziciji ili pod uticajem države. Pitanje koje se otuda postavlja je u kojoj su meri pregovaračke pozicije individualnih proizvođača reducirane i na koji način obezbediti pouzdanost snabdevanja gorivom. Ukoliko isporučilac goriva nije u situaciji da bude izložen konkurenciji drugih snabdevača, onda on može da diktira uslove isporuke kao i cene. Otuda je i to pitanje adresirano na nosioce ekonomske politike, ukoliko žele da uvedu tržišne elemente u proizvodnji električne energije.

1.16.3Izgradnja prenosne i distributivne mreže


Vertikalna i horizontalna dezintegracija elektroprivredne industrije kao i podizanje stepena konkurencije, nameće jedno pitanje vezano za distributivnu i prenosnu mrežu, a to je putem kojih mehanizama obezbediti neophodne investicije u mrežu onda i tamo gde je to neophodno. Prenosna mreža, za koju je generalno usvojeno da predstavlja prirodni monopol, u konkurentskim uslovima može da funkcioniše kao pasivno tržište na kome se susreću i izvode transakcije proizvođači i potrošači električne energije, ili može da funkcioniše kao berza na kojoj se celokupna električna energija prodaje od strane proizvođača i na kojoj svi potrošači zadovoljavaju svoje potrebe za njom. Ono što bitno razlikuje ova dva pristupa su međusobni odnosi i poslovne relacije koje nastaju između proizvođača električne energije.

Prvi slučaj je prisutan u SAD, gde nezavisni proizvođači prodaju svoje viškove elektroprivrednim preduzećima koji ih dalje kroz svoju mrežu preprodaju krajnjim korisnicima. Nabavno tržište nije konkurentsko i postoji obaveza zadovoljenja potražnje od strane elektroprivrednog preduzeća. Efekat ovakve situacije je transfer rizika za izgradnju i održavanje mreže od strane nezavisnih proizvođača ka eletroprivrednim preduzećima odnosno prema krajnjim korisnicima.

U drugom pristupu imamo situaciju da prenosna mreža pruža uslugu krajnjim korisnicima bez ikakve diskriminacije, naplaćujući pri tome određenu nadoknadu za korišćenje mreže. U ovom slučaju troškovi korišćenja mreže su kontrolisani od strane regulatora. Kompanija koja je dobila licencu, dužna je da održava mrežu na najefikasniji način, pruža nediskriminatorne usluge svima, podstiče konkurenciju i preuzima električnu energiju od proizvođača po redu vožnje koji je baziran na njihovim ponudbenim cenama.

U oba ova slučaja, obaveza za pružanjem usluga prenosa električne energije podrazumeva i postojanje obaveze za izvođenjem neophodnih investicionih radova. Sredstva neophodna za finansiranje ovih investicija obazbeđivala bi se bilo preko bankarskih kredita i/ili akcionarskih uloga, koji bi za uzvrat bili servisirani iz prihoda ostvarenog kroz nadoknade za korišćenje mreže.



Yüklə 1,2 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   12   13   14   15   16   17   18   19   ...   30




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©muhaz.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin